Ispovest baštovana (moj post sa Fresh McCann bloga)
Ko ne zna (a kako ne bi znao kad sam o tome već pisao ovdena) ja sam na civilnom odsluženju vojnog nesrećnog roka. To je ono gde dođeš pa nešto kao uradiš i onda te puste posle dva sata, mislite vi. To je laganiiiiica, ubeđeni ste. E pa NE!
Vojska mi je dodelila sopstveni fakultet. Imao sam 15 dana da se žalim. Zašto bi se žalio, pomislio sam, nema bolje od sopstvenog fakulteta. Svi te znaju, znaš sve budžake gde možeš da se sakriješ kad treba da se radi i slično. Super a? E pa NE!
Za početak, 15 dana je prošlo pre prvog dana odsluženja. Radiš punih 6 sati baš kao tetkica ili portir. Osim toga, na dnevnoj bazi susrećeš ljude sa kojima se gledaš 4, odnosno u mom slučaju, 6 godina. Neke kolege se saosećaju sa tobom, a neki polu-ljudi ti se i podsmevaju (uključujući profesore! zaista se desilo!). Užas! Unutar si najdepresivnije zgrade u celom univerzumu i shvatiš da ćeš provesti na tlu iste još maltene godinu dana (sedam godina nesreće indeed!). Pa kad shvatiš da ti je nadređeni tehnički direktor fakulteta, što (je svakom ko ga zna, jasno da) nije dobro… Instant depresija.
Al’ eto, brzo sam savladao način komunikacije sa majstorima. Na žalost ne može se dobro opisati kucanim slovima jer je komunikacija svedena na ispuštanje glasova sa podsmehom (zamisli: on ti nešto kaže što je verovatno jako glupo i nepotrebno a ti ispustiš samo glasno: “eeeeeeeheeee!” i potapšeš ga po ramenu!).
To je kao da si dao veliku sočnu kosku kučetu.
Bude presrećan što razumeš sve njegove probleme i što pričaš njegovim jezikom. Sve bude sjajno. S vremena na vreme moraš ipak da mu se obratiš ljudskim jezikom da ne bi pomislio da ste prijatelji…
Poslovi su se sveli na Sizifisanje iliti Besmislenu Fizikaliju Sa Psihodelijom. Polovinu dana smo skupljali lišće koje će i sutra da padne. Drugu polovinu dana smo radili… pa… šef je samo rekao: “Razvucite malo onu zemlju tamo!”. Toliko me je zbunio da nisam stigao ni da kažem “Eeeeheeeee!”.
Razvukli smo zemlju. Posadili smo Engleski Ljulj.
Imam par žuljevitih plikova, ali koske su i dalje na broju iako dislocirane. Čudan je život nas umetnika. Kreiraš svakakva sranja, završavaš škole i svašta, i onda te život ničim izazvan, iscima na najapsurdniji mogući način otelotvoren u vidu baštovana Raleta. “A ako ‘oćeš da jedeš, mora’ da radiš!” kaže on (u šali!!!).
Umoran sam.